Vagabund
Kornelije Kovač
Govorila si da je kraj,
al' tebi vjerovao nisam,
tek kad su usne blijede
prisle ka mome licu
u casu tom sam znao sve.
Jurim po prerijama,
skitam po planinama,
trazim te po sjajnim zvijezdama,
skrivam se po sumama,
drugujem s lutalicama.
Kad imam - placam za sve,
kad nemam - zivim ko prije.
Sta je zivot i smrt,
sta je strah?
Postojis samo ti...
Sanjam po vozovoma,
spavam sa klosarima,
placem za uspomenama.
U nekim potkrovljima,
lazno se milujem sa
umornim tudjim zenama.
Al' iznad svega si ti,
ti dajes nadu i moc
da trazim dalje i dalje
taj dom u kojem zivis ti.